Nekretninski fondovi u Srbiji

  • 11.04.2011.

Nekretninski fondovi predstavljaju posebnu vrstu investicionih fondova koji najveći deo imovine svojih ulagača ulažu u nekretnine i projekte vezane za nekretnine.

U tom smislu, osnovna karakteristika ove vrste fondova je nizak nivo tržišnog rizika, jer je ta vrsta rizika pretežno vezana za kretanje cena na tržištu nekretnina, koje je u velikoj meri različito i manje osetljivo od tržišta vlasničkih hartija od vrednosti.

Naravno, kako nekretninski fondovi izdaju akcije kojima se slobodno trguje, tržišni rizik za njegove akcionare vezan je za kretanje cena akcija nekretninskog fonda na berzi, te se u tom smislu ni po čemu se ne razlikuje od akcija drugih kompanija gde kretanje cena zavisi od ponude i tražnje, odnosno preferencija investitora.

S druge strane, kako je investiranje u nekretnine i realizacija nekretninskih projekata znatno složeniji posao od investiranja na berzi, po pravilu, nekretninski fondovi sa sobom nose nešto veći stepen operativnog rizika.

Što se valutnog rizika u poslovanju fonda tiče, on je kod nekretninskih fondova takođe specifičan, jer se nepokretnosti u Srbiji procenjuju u evrima, te se to neminovno odražava na obračun vrednosti imovine fonda, što praktično znači da je valutni rizik kod nekretninskih fondova vezan za evro.

Upravo iz ovih razloga se može reći da su nekretninski fondovi u najvećoj meri namenjeni velikim institucionalnim investitorima, ali i manjim ulagačima koji žele da ostvaruju umereno atraktivne prinose (pretežno kroz dividendu) uz relativno nisku stopu preuzetog rizika.

Zakonom o investicionim fondovima koji je usvojen krajem prošle godine društvima za upravljanje investicionim fondovima data je mogućnost osnivanja zatvorenih investicionih fondovima za ulaganje u nekretnine.

Nekretninski fondovi osnivanju se javnom ponudom, kao otvorena akcionarska društva, koja svoje akcije nude svim zainteresovanim investitorima. Nakon osnivanja, fond uključuje svoje akcije na organizovano tržište, te se njima dalje slobodno trguje na berzi.

Pošto je organizovan kao otvoreno akcionarsko društvo, zatvoreni fond dužan je da u svom poslovanju poštuje principe korporativnog upravljanja propisane Zakonom o privrednim društvima, a pogotovo pitanja u vezi sa radom organa društva, odnosno izveštavanjem akcionara i javnosti o svom poslovanju.

Regulisanje poslovanja nekretninskog fonda, pored zakona, u velikoj meri nalazi se u nadležnosti Komisije za hartije od vrednosti, koja je Pravilnikom propisala dodatna pravila poslovanja ove vrste fonda.

Prema tim pravilima, nekretninski fond ulaže najmanje 60 odsto svoje imovine u nepokretnosti, a pre bilo koje kupovine ili prodaje nepokretnosti iz portfelja fonda mora prikupiti procene najmanje tri ovlašćena procenjivača, s tim da kupoprodajna cena ne može odstupati od procenjene više od pet procenata na štetu fonda.

Svojina na nepokretnostima obavezno mora biti upisana u nadležnom registru svojine na nepokretnostima, odnosno ista mora biti bez tereta.

Ipak, da bi nekretninski fondovi uzeli ozbiljnijeg zamaha, potrebno je dodatno poraditi na regulativi, odnosno dati tumačenja određenih zakonskih odredaba i pojašnjenja određenih praktičnih pitanja u vezi sa njihovom poslovnom sposobnošću, naročito povodom osnivanja i rada specijalnih ćerki kompanija, pitanja uloge samog fonda u razvoju i konkretnoj realizaciji nekretninskih projekata kao i uloge povezanih lica.

Naime, dok je jasno da fond mora ulagati isključivo u „čiste“ nekretnine, dakle one na kojima ne postoje bilo kakvi tereti, ostaje otvoreno pitanje da li se to odnosi i na nekretnine koje se nalaze u svojini kompanija koje se nalaze u većinskom vlasništvu fonda, pošto zatvoreni fondovi mogu sticati i do 100 odsto vlasništva na nejavnim društvima.

Davanje kvalitetnih odgovora na postavljena pitanja od izuzetnog je značaja za budućnost nekretninskih fondova u Srbiji, a samim tim i razvoj celokupnog finansijskog tržišta.

Preterano ograničavanje poslovne sposobnosti i instrumenata kojima se nekretninski fondovi mogu služiti u svom poslovanju moglo bi da uzrokuje situaciju u kojoj postojeća društva za upravljanje nemaju interes da osnivaju ovakvu vrstu fondova, dok se nekretninski fondovi osnovani u inostranstvu nesmetano mogu uključiti i ostvarivati visoke stope prinosa na tržištu nepokretnosti u Srbiji kroz ćerke kompanije.

S druge strane, ukoliko bi se regulativa postavila previše liberalnom, u praksi bi moglo dolaziti do problema u vidu zloupotreba preširokih ovlašćenja učesnika, što bi moglo narušiti ugled finansijskom tržištu i ugroziti i onako relativno nizak stepen poverenja koji postoji kod prosečnog građanina.

Najkvalitetnija rešenja u uporednoj praksi postoje u sistemima sa umerenim pristupom, odnosno u sistemima u kojima uz istovremeni visok stepen kontrole poslovanja fondovima postoji i relativno širok spektar mogućnosti za njihovo delovanje tržištu.

 

(Izvor : B92)

Top